U ranim 1930-im godinama, jazz glazba je stilski, gotovo u potpunosti postala plesna glazba sa nosećim, standardno brzim tempom i jednostavnijim melodijama bez puno devijacija kroz skladbu. Takav stil jazz glazbe postao je poznat pod imenom swing i dominirao je kroz 30-e i 40-e godine 20. stoljeća. Još jedna od većih razlika ove ere od dixieland jazza 20-ih godina je to što je u performanskom ansamblu sudjelovalo znatno više instrumenata koji su zajedno nosili naziv big band.

Potezi Fletchera Hendersona smatraju se najzaslužnijim za uvođenje big benda kao najrašireniji način skladanja i izvođenja jazz glazbe. Iako big band ansambli sviraju mnoge vrste glazbe, dominirali su kroz swing eru, te je zbog toga ista poznata i kao upravo big band era. 10 i više instrumenata smatra se big bendom, međutim, najčešći broj instrumenata u jazzu bio je (i još uvijek je) 17. U takvom načinu performiranja ostalo je manje mjesta za improvizaciju i dijelove skladbi koji se izvode solistički. Kraljem swinga naziva se Benny Goodman, čuveni klarinetist i vođa nekih od najpopularnijih swing bendova. Do kraja 30-ih godina jazz se proširio globalno.

U ovo doba, u Sjedinjenim Američkim Državama, glazba je prvi put nadišla rasno opredjeljenje i stvoreni su prvi međurasni bendovi. Goodman, osim što je uz Louisa Armstronga i Fletchera Hendersona kreditiran i kao jedan od pionira swing glazbe, smatra se čovjekom koji je u Sjedinjenim Američkim Državama prvi integrirao međurasnost u glazbeni ansambl. Uz to, prvi je doveo jazz u prestižnu koncertnu halu "Carnegie Hall" 1938. godine, koja je do tada bila rezervirana za performanse klasične glazbe. Osim Benny Goodman Orkestra, neki od najpopularnijih bendova swing ere bili su oni Duke Ellingtona, Artie Shawa, Glenn Millera i Tommy Dorseya. Iz big bendova proizišli su neki od najprominentnijih solo izvođača tog doba, poput Elle Fitzgerald i Billie Holiday.

Mega popularnost i neizbježna komercijalizacija tadašnje jazz glazbe stvorila je okvir djelovanja iz kojeg su neki mlađi, nadolazeći glazbenici željeli izaći i stvarati izvan tadašnje norme. Upravo to, u kasnim 1930-im godinama dovelo je do kreacije bebop-a, stila koji je kontrirao jednostavnijem, plesno orijentiranom swingu. Sa svojim kompleksnijim melodijama, mogućnošću bržeg tempa, eksperimentalnom slobodom i povratkom fokusa na solističke dijelove skladbi, bebop je prezentiran kao intelektualna glazba namijenjena za mirno slušanje. 

U neke od najboljih glazbenika koji su svirali bebop uključeni su Miles Davis, Charlie Parker i John Coltrane. Bebop se, također, izvodio u manjem ansamblu u usporedbi sa swingom. Klasični bebop kombo sastav sadržavao je saksofon, kontrabas, bubnjeve, trubu i pianino uz poneko uključenje dodatnog puhačkog ili žičanog instrumenta. Inoviranje standardnih glazbenih fraza bebop-a, u 50-im i 60-im godinama dovelo je do stvaranja drugih podvrsta jazz glazbe, poput cool jazz-a i free jazz-a.

U slijedećem nastavku Povijesti Jazz Glazbe na Radiju 808, proći ćemo kroz mnoge diverzifikacije u jazz glazbi kroz 50-e i 60-e godine 20. stoljeća. 

Prvi dio Povijesti Jazz Glazbe možete pročitati ovdje. 

(Tin Matić)

Koji je vaš najdraži stil jazz glazbe? Ostavite nam komentar i uživajte u tonovima kvalitetne glazbe na Radiju 808.